Tu noć sam prvi put pio frape. Ili se frape jede? Znam, da sam u Americi vjerovatno bih dobio i neko glupavo uputstvo za upotrebu, koje je ipak nedostajalo cjelokupnom arsenalu pomagala za, rećiću, ispijanje frapea. Čekao sam Astrild Jenson. Volim sa njom da gradim neki naš, idealni svijet, koji stane u par gutljaja kafe i par cigareta, i kojeg gradimo uvijek iznova, gledajući jedno drugo u oči i naslađujući se pričama. Ona ima relativno dinamičan život, radi na nekoj televiziji koja jako podsjeća na MTV i studira politologiju  u Oslu. Ja nemam vremena za rad i studiranje a i dovoljno mi je što studiram u drugoj zemlji, daleko od svojih.

Imam takvu naviku da uvijek dođem ranije, bar par minuta, kako bi što prije našli slobodan sto i kako bi što prije krenuli u izgradnju tog našeg paperjastog idealnog svijeta. Ona dolazi uvijek na vrijeme. Crvenih i spuštenih obraza, razbarušene frizure ispod koje vrebaju dva smaragdno zelena oka, odajući neku čudnu emociju, meni teško dokučivu. Znam da sam ja kriv tome. Nije u njoj problem što ja ne umijem da se ogleđem u njenom ogledalu duše.

„Uh, sad sam sa snimanja. Ne mogu da vjerujem. Radila sam intervju sa nekim smorenim doom metalcima, koje ni električna stolica ne bi vratila u život.“

„Zar se električna stolica koristi za vraćanje u život ili za oduzimanje života?“

„Ma daj Loki, nisi na ispitu. Ne moraš mi vagati tačno svaku riječ. Ostavi se preciznosti, ja sam tu.“

„Ti ćeš dupli espreso, kao i uvjek?“preuzeh posao konobara dok je ona skidala neki kaput krojen u retro fazonu. Sviđa mi se što jako uspijeva u poistovijećivanju sa Oslom i modom u Oslu. To mi je jako simpatično. Ta težnja sjevernjaka (ona je iz Trondheima) da po svaku cijenu postanu Oslovljani, vješto naučen akcenat i maniri učinili su da bude još umiljatija nego što jeste.

„Da, da, dosado jedna“, uz razoružavajući osmijeh, “heh, vidi njega(!) frape? Da nisi dobio?“

„Da, dobio sam napad za slatkim.“

„Naravno, ti se uvijek izvučeš. Kako je na studijama? Dobro nisi još poginuo kroteći toliku struju?“

„A nisam, nisam. A iako mi se desi to što potajno priželjkuješ, poginuću lijep, za razliku od tvog izvlačenja ispod neke police, sa arhivom još od Kvislinga.“ (uvijek isti kompleks težine studiranja fakulteta)

I ritual počinje. Astrild pali neku damsku cigaretu sa tankim filterom, svojim rukama bez prstenja sa prozirnim lakom na kratkim ali njegovanim noktima, zaboravlja na sve manire koje je naučila dok gleda u Dedždžalovo oko kamere, i očekuje da krene prolog, koji je meni pripao ovog puta. U Stokholmu sam prisustvovao na par književnih večeri koje su ipak bile organizovane kao reklamiranje nekad nesvrstanih zemalja koje su iznenada došle u VIP selekciju na zemaljskom globusu. Ili VIC selekciju jer se radi o zemljama a ne o ljudima. Sve to na jedan fin i neposredan način, istiha onako. To pokrene razmišljanja, ako ne kod većine a ono barem kod ljudi koji će radije otići na pecanje i gledati u plovak satima i umjesto u odmoru, provoditi, dakle te iste sate u ispravljanju svemira i poistovjećivanju života sa nekim njima znanim apsolutima. Ljubav. Sjetih se da su mi neke pubertetske ljubavi odgovarale na čuveno leksikonsko pitanje, da je ljubav riječ od pet slova koja za nju znači... pa onda L pa tri tačke pa H pa pet tačaka... Slatko je to. Simpatično i smjelo u istom trenutku. Astrild me moli da pređem na stvar, jer se nerado sjeća svog, teškog djetinjstva. Dakle, draga moja, postoji li ljubav, šta je ljubav, ima li cijenu i molim te, ne vrti tim očima jer ovo nije pokušaj muvanja već nešto na čemu ćemo večeras graditi našu idealnu krivulju.

„Naravno da postoji, Loki mnogo ti filosofiraš, pa ljubav je tu oko nas, ja sam tu. Ja te volim na poseban način, volim tu posebnost kod tebe...“

„A šta, ako ja loše procijenim taj sjaj, tu toplinu koju imaš dok se loše ljutiš na moju plitkost? Šta ako mi baš pobjegne put nečijih drugih ramena, trenutak pažnje dok sam u laboratoriji?“

„Da. Ali... molim te, budi precizniji. Opet si išao na pecanje, jel’ da? “

„Jesam. Nego vidi ovo...“

Pričao sam joj, dok je mene ispijala a ne šolju sa kafom na kojoj se već kondenzovala para, pričao sam joj o nekakvom načinu, kojeg svi mi imamo, koji je manje više isti, otkriven, ali nekako svi mi mislimo da smo prvi došli do njega, ali nemamo snage da ga patentiramo. Ako bi ga već i patentirali, kako bi mu dali ime? Princip ljubavi? Ja čim čujem princip sjetim se termodinamike, perpetuum mobile i slične gluposti. Loša riječ princip. Hese je sjajno primijetio da „Srećan je ko umije da voli“. Ali koga? Pokušao sam joj reći da je svaka ljubav mortalna. Ali i mi smo mortalni pa možemo sebi dopustiti po jednu. Poneko i dvije,  poneko nijednu! Ali, Astrild je ćutala. Pitah je i da li treba težiti ispijanju čaše koja nema dno ili „brati cvijeće kojeg nema, u zemlji koje nema, u bašti koje  nema, ispred kuće koje nema“ (Sidran). Stoga, draga moja, ako smo već dobri vjernici....

„Loki, treba li nama Bog, ako mi već znamo da smo dobri vjernici?“

„Odlično. Slušaš me znači!“

Bog. Upravo je On taj koji zaslužuje neizmjernu ljubav, zar ne draga moja? Na kraju krajeva, zahvaljujući njemu, rodila se tamo neka (ili se tamo neki rodio) koju ću zavoljeti, koja će me zavoljeti, i sa kojom ću ostvariti ili ne ostvariti prvo jutro umiveno snijegom, sa toplinom njenih obraza na mojima, posmatranje zvijezda padalica zagazivši u more do pasa, držući je oko struka i recitovati joj Hafiza u uho, uživati u krhkom zvuku šuštanja lišća koje para tišinu jesenjih akvarela u parkovima... zar ne Astrild? Zahvaljujući njemu, uživamo u proljetnjem beharu, u mirisu lipa, u ljepoti leptirova, u rađanju duge, doduše ponekad smo i tužni jer sve ima kraj, ali to nije onaj kruti kraj, to nije limes, superiorni i inferiorni, to je iskušenje više, a što više iskušenja to je ljubav veća, zar ne?

„Boga mi, teško ćeš se ti zaljubiti“, šeretski dobaci mila mi figurina obrgljena maramom diskretno odabranih boja „a i ja. Ima tu puno istine. Priznajem, razoružana sam. I nemoj više na pecanje, bar ne sam. Idući put, i ja ću ići sa tobom.“

„Ti mnogo pričaš. Ne može se tako loviti riba. Dobar ovaj frape. Izbjegnuh i jagodu i bananu i šumsko voće, nekako mi kafa najviše zapade u oko.“

„Izbjegao si ti jagode zbog mene, jer znaš da sam alergična. Nisi ti naivan, i ne zoveš se bez neke tako kako se zoveš, lupežu.“

„Red je na tebe. Znam da je vezano a politiku, ali dodaj malko nota u priču.“

„Može Grieg?“

„Može. Želim fin uvod, nježnu razradu i munjevit epilog.“

„Daj zaboravi na Wagnera barem malo. Munjevito, munjevito. Kad ćeš pristati na Vivaldija? Kad ćeš mi ispuniti želju?“

„Kad ti budeš išla sa mnom na pecanje, pod uslovom da lično spremiš mamac i varalice, da ćutiš i ako bude ulova da to lijepo serviraš uz vino koje ćeš platiti, iz svog džepa, zapošljena amazonko...“

Ona je samo prevrnula očima. Vjerovatno, da smo u stripu, iznad glave bi joj bio oblačić u kojem bi bilo naslikano par onih simbola, koji čitaocima, prevashodno onim mlađim, kriju neku sočnu psovku, ali ne psujemo samo kad smo ljuti na nekog, zar ne?

„...U Trondheimu je skoro završen, nebitno koji po redu, festival, rock muzike. Zapravo bilo je tu i power, speed, progressive, trash i onog mrtvog, presporog doom metala...!

„Obrati pažnju na tekstove pjesama ovih doomera“, navikla je ona na moju nekulturnost.

„Džaba, da su mi iz oka kanuli, džaba im je“, nastavlja Astrild.

„I bilo je zaista fino. Pivo je bilo naravno jeftino, dosta se ljudi skupilo, znaš one curice za crnom maskarom, jarko crvenim usnicama, a kladim se da imaju čitavu instalaciju lanaca koja visi na minđušama koje su opet, vjerovatno zakačene na neka krajnje, tom pojavom ožalošćena mjesta, ispod odvratno ilustrovanih majica sa niskim humorom na temu raspeća, crkava i grobnica. Momci? To su oni sa nebom u očima. Krhkih konstrukcija, ponosnog držanja, masnih predugih kosa, ali ipak simpatični. Bilo je i par nabildovanih ali i kao od stijene odvaljenih ćelavaca koji su ispočetka bili cool ekipa dok nisu počele„šutke“. Elem, u iščekivanju nastupa nekog perspektivnog benda iz Bergena, voditelj festivala kojeg smo inače mi prenosili, najavi specijalnog gosta iz USA. Ja se spremila za eventualni intervju posle nastupa, diktafon mi je u rancu, već smišljam pitanja, kad on poče sa  pjevanjem. A koje crno pjevanje. A ljepši su mi za slušanje oni nesretni Balkanci subotom uveče kad zakupe diskoteku do moje zgrade, kad dovedu neke sisate freakove i svi srećni svi zadovoljni, neg` ovaj Amerikanac! Pa on nije znao ni da svira, a kamoli da pjeva! Da ga vidiš. Sav zdepast, buljavih očiju...“

„Šta ćeš. Čovjek je iz zemlje koja nema istoriju. Vjerovatno mu je pradjed iz Italije a prababa iz Holadnije. Kakav spoj umišljenosti i sirovosti“, opet je prekidoh.

„Ma briga mene i za njega i za njegovu lozu. Lik je totalno dno. Ali publika oduševljena. Pa Loki, znači ako je iz Amerike, on može biti totalni promašaj ali mu se sve prašta, jer je odakle jeste. Nemam ja ništa protiv te kvazi države, formirane krvlju krezubog britanskog lava i tupog indijanskog tomahavka, ali zamisli da sam ja iz Trondheima otišla u, na primjer Jacksonville i uzela da turpijam po gitari. Da li bi me primili sa svim mogućim propusnicama jer sam iz Norveške? Pitam ja tebe, dragi moj?“

„Pa ako bi im prije koncerta rekla da je Norveška istupila iz Evropske unije, jer ima rezerve nafte za bezmalo dvjesta godina i da može živjeti od ribe još za mnogo duže vremena, te da joj evropska unija ne donosi ništo već uzima, možda bi te i primili objeručke.“

Opet je zabacila glavu u stranu i poluotvorenih usta sa prevrtanjem očiju, napravila istu grimasu kao maločas. Ali sad se više smijala i više je sijala tako u zanosu, na granici između komplimenta i psovke.

„Ma daj Astrild. Ja sam samo Loki a ti si moja  Astrild...“

...skoro da smo ostali sami u pabu. Već su odavno počeli sati iza 20-tog. Astrild i ja smo sanjarili, sada pribijeni jedno uz drugo, slikajući po staklu stola na kojem smo izručili kesice šećera. Nije bitna bila količina šećera za sliku, bilo nam je bitno naslikti što više što sitnijih i što ljepših detalja sa datom količinom... Kako čega? Šećera.